FunBox > Misterije

NESTANAK Soderove dece: MISTERIJA koja i posle osam decenija ostaje BEZ ODGOVORA

U stravičnom požaru navodno je stradalo petoro dece Džordž i Dženi Soder, ali nikakvi ostaci nisu pronađeni na zgarištu

Izvor: K1info

04/03/2023 > 08:00

podeli vest:

NESTANAK Soderove dece: MISTERIJA koja i posle osam decenija ostaje BEZ ODGOVORA
Foto: Instagram Printscreen/thebrotalk


Svako ko se vozio putem broj 16 u blizini Fajetvila u Zapadnoj Virdžiniji, tokom četiri decenije prošao je pored bilborda sa zrnastim slikama petoro tamnokose dece krupnih očiju - njihova imena su Moris (14), Marta (12), Luis (9), Dženi (8) i Beti (5), i sva su poticala iz iste porodice, a o njihovoj sudbini moglo je samo da se nagađa.

Fajetvil je mali grad čija glavna ulica u to vreme nije bila duža od stotinak metara, a glasine su u ovom slučaju igrale veću ulogu od dokaza - niko sa sigurnošću nije mogao da tvrdi da li su deca živa ili mrtva. Ali ono što su svi znali je sledeće: u noći uoči Božića 1945., Džordž i Dženi Soder i devetoro od desetoro dece (jedan sin je bio u vojsci) otišli su na počinak. Oko jedan sat posle ponoći, u kući je izbio požar. Džordž, Dženi i četvoro dece uspeli su da napuste kuću, ali sudbina ostalih petoro krajnje je misteriozna.

Džordž je pokušao da spase decu, razbivši prozor kroz koji je hteo da se vrati u kuću, duboko posekavši ruku. Međutim, ništa nije mogao da vidi kroz dim i vatru koja je zahvatila sve prostorije u prizemlju. Ono što je u tom trenutku sa sigurnošću znao je da je dvogodišnja Silvija, čiji krevetac je bio u njihovoj spavaćoj sobi, bila na bezbednom napolju, kao i 17-godišnja Merion i dva sina, 23-godišnji Džon i 16-godišnji Džordž mlađi, koji su delili spavaću sobu. Pretpostavio je da se Moris, Marta, Luis, Dženi i Beti i dalje nalaze u dve spavaće sobe na spratu.

Uspaničeni otac potrčao je iza kuće, nadajući se da će dospeti do dece kroz prozor, ali merdevine koje je uvek držao prislonjene uz zid volšebno su nestale. Zatim je došao na drugu ideju: dovešće jedan od svoja dva kamiona za prevoz uglja do kuće i popeti se na kabinu kako bi dosegao prozor. Ali, iako su oba kamiona bila ispravna prethodni dan, nije uspeo da ih pokrene. Takođe je propao pokušaj da zahvati vodu iz bureta za kišu koja se smrzla.

Njegova ćerka Merion odjurila je do komšija da bi pozvala vatrogasnu službu Fajetvila, ali nije mogla da dobije vezu. Komšija koji je video požar pozvao ih je iz obližnje kafane, ali ponovo se niko nije javio. Ogorčen, odvezao se i pronašao šefa vatrogasaca F.J. Morisa, a ovaj je pokrenuo vatrogasni alarm putem telefona - svaki vatrogasac pozivao bi sledećeg u lancu. Vatrogasna služba bila je udaljena samo četiri kilometra, ali ekipa nije stigla do osam ujutro, kada je dom Soderovih postao gomila pepela iz koje se dizao dim.

Džordž i Dženi Soder su sa užasom pretpostavili da je petoro njihove dece stradalo u požaru, ali posle pretrage terena nisu otkriveni nikakvi ostaci. Šerif Moris sugerisao je da vatra nije mogla u potpunosti da uništi tela. Državni policijski inspektor pročešljao je ruševine i pripisao požar neispravnim instalacijama. Mrtvozornik je neposredno pre nove godine izdao pet potvrda o smrti zavevši ih kao "požar ili gušenje".

Ali Soderovi su počeli da se pitaju da li su njihova deca još uvek živa.

Kritikovao Musolinija

Džordž Soder, rođen kao Đorđo Sodu na Sardiniji 1895. godine, emigrirao je u Sjedinjene Države 1908. kada je imao 13 godina. Stariji brat koji je došao sa njim ubrzo se vratio za Italiju. Džordž je pronašao posao na železnici u Pensilvaniji, donoseći vodu i zalihe za radnike. Posle nekoliko godina preselio se u Zapadnu Virdžiniju. Amibiciozan, prvo je radio kao vozač, da bi zatim pokrenuo sopstvenu transportnu kompaniju za prevoz uglja. Jednog dana je u lokalnoj prodavnici upoznao vlasnikovu ćerku Dženi Ciprijani, koja je došla iz Italije sa tri godine.

Venčali su se i dobili desetoro dece između 1923. i 1943. i nastanili se u Fajetvilu, gradu sa malom ali aktivnom zajednicom italijanskih emigranata. Soderovi su postali jedna od najuglednijih porodica srednje klase. Džordž je imao čvrsto mišljenje o svemu, od biznisa do politike, ali se iz nekog razloga suzdržavao da priča o svojoj mladosti.

Jednog dana u njihovoj kući pojavio se stranac koji se raspitivao za posao. On je Džordžu pokazao dve odvojene kutije sa osiguračima u zadnjem delu kuće i rekao da će one jednog dana izazvati požar. Vlasniku je to bilo čudno jer su ljudi iz elektroenergetske kompanije nedavno proverili instalacije i rekli da su ispravne.

Otprilike u isto vreme, drugi čovek je Soderu pokušao da proda osiguranje i razbesneo se kada ga je Džordž odbio.

- Vaša kuća će nestati u dimu - upozorio ga je - a deca će nastradati. Platićete za podle opaske koje ste iznosili o Musoliniju.

Foto: direttanews.it, Public domain, via Wikimedia Commons

Benito Musolini

Džordž je otvoreno kritikovao italijanskog diktatora, povremeno se upustivši u žetsoke rasprave sa drugim članovima italijanske zajednice u Fajetvilu, i u to vreme nije ozbiljno shvatio pretnju. Stariji sinovi su se takođe prisetili nečeg neobičnog - neposredno pre Božića, primetili su parkirani automobil iz kojeg je čovek pažljivo osmatrao mlađu decu dok su se vraćala iz škole.

Eksperimenti na životinjskim kostima

Trideset minuta iza ponoći tog božićnog jutra, pošto su deca otvorila nekoliko poklona a potom svi otišli na spavanje, reski zvuk telefona prekinuo je tišinu. Dženi je požurila da odgovori. Ženski glas tražio je nepoznatog muškarca. U pozadini se čuo hrapav smeh i zveckanje čaša. Dženi je rekla da je u pitanju greška i spustila slušalicu. Vraćajući se u krevet, primetila je da su sva svetla u prizemlju još uvek upaljena i da zavese nisu navučene. Ulazna vrata bila su otključana. Merion je spavala na sofi u dnevnoj sobi i majka je pretpostavila da su druga deca u svojim krevetima. Pogasila je svetla, zaključala vrata i vratila se u spavaću sobu. Tek što je počela da drema čula je oštar, glasan udarac na krovu, a potom zvuk kotrljanja. Sat vremena kasnije ju je probudio dim koji je ispunio sobu.

Dženi Soder nije shvatala kako je moguće da petoro dece može da strada u vatri a da iza njih ne ostanu baš nikakvi ostaci. Izvela je eksperimet spaljujući pileće kosti, goveđe zglobove i svinjske kotlete kako bi se uverila da ih će vatra progutati. Svaki put joj je ostala gomila ugljenisanih kostiju. Znala je da su u izgorelom podrumu pronađeni ostaci kućnih aparata koji su mogli da se identifikuju, a zaposleni u krematorijumu joj je rekao da kosti ostaju i pošto su tela spaljivana tokom dva sata na 2000 stepeni. Njihova kuća uništena je za 45 minuta.

Broj stvari na koje nisu imali odgovor se povećavao. Radnik telefonske kompanije rekao je Soderovima da su njihove linije bile presečene, a ne spaljene. Drugo, ako je požar poticao od elektrilčnih instalacija, kako je zvaničnik naveo, onda u kući ne bi bilo struje, a svetlo je bilo uključeno u prostorijama u prizemlju kada je požar započeo. Jedan svedok je tvrdio da je video čoveka kako uzima alat - da li je on bio razlog što Soderovi kamioni nisu mogli da se pokrenu? A onda je jednog dana, dok je porodica obilazila lokaciju, Silvija u dvorištu pronašla tvrd gumeni predmet. Dženi se prisetila da je čula udarac na krovu, kao i zvuk kotrljanja. Džordž je zaključio da je u pitanju zapaljiva "ananas bomba" koja se koristi u ratnim sukobima, ali koje je upotrebljavala i mafija.

Dojave o nestaloj deci

Potom su usledili izveštaji o viđenjima. Jedna žena tvrdila je da je videla nestalu decu kako vire iz automobila u prolazu dok je vatra gutala dom. Gospođa koja je upravljala motelom između Fajetvila i Čarlstona rekla je da je srela decu jutro posle požara. Zaposlena u hotelu u Čarlstonu pogledala je fotografije dece u novinama i izjavila da je videla četvoro od petoro dece nedelju dana posle požara. Navela je da su deca bila u pratnji dva muškarca i dve žene italijanskog porekla. Ona je pokušala da razgovara sa decom, ali su muškarci bili neprijateljski nastrojeni i nisu joj dozvolili.

Soderovi nisu dobili pomoć ni od FBI-ja kojima su se obratili 1947. godine. Džej Edgar Huver im je odgovorio da je u pitanju slučaj lokalnog karaktera i da ne potpada pod jurisdikciju FBI-ja.

Tokom godina nastavile su da stižu dojave o navodnim viđenjima nestale dece. Džordž je u novinama video sliku školaraca iz Njujorka i bio je ubeđen da je jedna od njih njegova ćerka Beti. Odvezao se do Menhetna u potrazi za detetom, ali su roditelji odbili da razgovaraju sa njim.

U avgustu 1949. Soderovi su odlučili da organizuju još jednu pretragu spaljene kuće. Istraživanje je bilo temeljno i otkriveni su manji oštećeni premeti: novčići, delimično spaljen rečnik, ali i nekoliko kičmenih pršljenova. Istražitelj Oskar Hanter poslao je kosti u Smitsonijan institut. Njihov zaključak je da ostaci potiču od osobe koja je imala 16 ili 17 godina, a najstarije Soderovo dete imalo je 14. Takođe, pršljenovi nisu bili izloženi plamenu i nejasno je zbog čega su samo oni nađeni. Usledilo je objašnjenje da su se ostaci najverovatnije nalazili u zemlji kojom je Soder posle požara prekrio imanje.

Smitsonijanov izveštaj pokrenuo je dva saslušanja u Čarlstonu, a guverner i šef državne policije su po završetku rekli Soderovima da je njihova potraga bila beznadežna i proglasili slučaj zatvorenim.

Ali Džord i Dženi postavili su bilborde duž puta 16 i podelili flajere, ponudivši nagradu od 5.000 dolara za informacije koje bi dovele do pronalaženja njihove dece. Ubrzo su povećali iznos na 10.000 dolara, da bi potom dobili pismo žene iz Sent Luisa u kojem se navodi da se najstarija devojčica, Marta, nalazi u tamošnjem manastiru. Još jedna dojava stigla je iz Teksasa. Neko je na Floridi tvrdio da su deca boravila kod udaljenog rođaka. Džordž je putovao zemljom kako bi istražio svaki trag, ali se vraćao kući bez ikakvih odgovora.

Godine 1968., više od 20 godina posle požara, Dženi je u poštanskom sandučetu našla koverat adresiran na njeno ime. Imao je poštanski žig Kentakija, ali nije bilo povratne adrese. Unutra je bila fotografija muškaraca u srednjim dvadesetim. Na drugoj strani rukom je bila ispisana zagonetna poruka: "Luis Soder. Volim brata Frenkija. Ilil dečaci A90132" (ili A90135). Ona i Džordž nisu mogli da poreknu sličnost sa svojim sinom Luisom, koji je imao 9 godina u vreme požara. Osim očiglednih sličnosti - tamne kovrdžave kose i tamno smeđih očiju - imali su ravan, snažan nos kao i isti nagib leve obrve nagore. Još jednom su unajmili privatnog detektiva i poslali ga u Kentaki. Nikada više nisu čuli za njega.

Foto: Unknown; edited slightly by Daniel Case prior to upload here, Public domain, via Wikimedia Commons

Fotografija Luisa Sodera koju je porodica primila 1967.

Džordž Soder je preminuo 1968. godine. Dženi je noseći isključivo crninu umrla 1989. Bilbordi su potom uklonjeni.

Njihova deca i unuci nastavili su istragu i razvili sopstvene teorije: lokalna mafija pokušala je da regrutuje oca, ali je on to odbio. Potom su pokušali da iznude novac, takođe bez uspeha. Decu je kidnapovao neko koga su poznavali - neko ko je ušao kroz otključana ulazna vrata i ponudio da ih odvede na bezbedno mesto. Možda nisu preživeli noć. Ako jesu, i ukoliko je zaista na toj fotografiji bio Luis - nisu kontaktirali svoje roditelje samo zato što su hteli da ih zaštite.

Šta god da je istina o nestanku petoro dece Džordža i Dženi Soders, ova priča i dalje proganja američku javnost.

 

Ostavite komentar