FunBox > Misterije

ZLOKOBNA starica sa METLOM: Samo JEDNA OSOBA preživela je PANDEMIJU KUGE u zabačenoj norveškoj dolini

Ona nije bila veštica, iako su ljudi verovali da veštice mogu da izazovu bolest vradžbinama

Izvor: K1info

17/02/2023 > 22:14

podeli vest:

ZLOKOBNA starica sa METLOM: Samo JEDNA OSOBA preživela je PANDEMIJU KUGE u zabačenoj norveškoj dolini
Foto: Public domain, wikiart.org


Pandemija kuge, poznata i kao crna smrt, munjevitom brzinom proširila se sa visoravni Azije i kineske granice u četrnaestom veku, najverovatnije stigavši brodovima sa Krima na Siciliju. Pošto je zahvatila evropski kontinent, od Italije, preko Francuske, do Španije i Engleske, kuga je na engleskom brodu stigla do Bergena.

Zaraza, koja je kosila stanovništvo bez obzira na uzrast, potom se širila od jedne do druge doline, desetkovavši čitavu zemlju i onesposobivši Norvešku za duži period. Prema nekim navodima, zemlja je ostala bez dve trećine stanovnika. U većini planinskih sela nastale su legende o ovoj pošasti, koju su na nekim mestima zvali Storemannedouen (velika pošast), u drugima Svartdouen (crna smrt) i Pesta (kuga).

Dok istorijski dokumenti mogu mnogo toga da predoče o prošlim događajima, legende objašnjavaju način na koji su ljudi doživljavali ono što im se dešava. Morbidna priroda kuge, kojoj u to vreme nisu znali poreklo i šta je izaziva (bakterija yersinia pestis koja se prenosila ujedom buva sa zaraženih glodara, prevashodno crnog pacova), snažno se odrazila u folkloru i pružila dobar uvid u to kako su ljudi doživeli ovaj zlokobni istorijski događaj.

U norveškim legendama, najpoznatije stvorenje povezano sa kugom je starica po imenu Pesta. Ona nije bila veštica, iako su ljudi verovali da veštice mogu da izazovu bolest vradžbinama. Za razliku od drugih mitskih stvorenja kao što su trolovi, goblini i patuljci, ona nije povezivana sa određenim lokalitetom jer je stalno bila u pokretu.

Foto: Public domain, wikiart.org

Teodor Kitelsen, Hun Farer Landet Rundt (1900)

Pesta je opisivana kao bleda starica koja putuje zemljom, noseći grabulje i metlu. Gde je koristila svoje grabulje neki su uspeli da prežive, ali tamo gde je "pomela" metlom umrli su svi do poslednjeg. Najčešće je nosila crvenu suknju, boju koja je prema verovanju bila povezana sa veštičarenjem i natprirodnim, a ljudi bi se užasnuli kada bi je opazili.

Tokom svog putovanja, Pesta je došla i u Gjerestad. Međutim, ona nije nosila prepoznatljivu crvenu suknju, već je preko odeće imala plavu kecelju. Čovek koji ju je u čamcu prevezao do Eskelanda, uplašio se kada je shvatio ko se nalazi u čamcu i molio ju je da ga poštedi. Pesta je izvadila veliku knjigu i rekla da mu ne može poštedeti život, ali da će imati laku smrt. Čamdžija se potom vratio kući, osetivši da je pospan. Legao je na slamaricu i umro.

Foto: Public domain, wikiart.org

Teodor Kitelsen, Over Sjoe Og Elv (1900)
Pesta u Jostedalu

Duboko u okrugu Sogn, u zapadnom delu Norveške, visoko u planinama nalazi se uasmljena dolina koja se zove Jostedal. Kada je kuga počela da hara Norveškom, mnogi od najbogatijih i najistaknutijih ljudi okruga zaputili su se u ovaj pusti predeo, gde su se naselili i izgradili farme.

Dogovorili su se da neće imati nikakvog kontakta sa rođacima ili prijateljima dok crna smrt hara, a oni koji bi pisali pisma trebali su da ih ostave ispod velikog kamena na ulazu u dolinu, koji i danas nosi naziv Brevsteinen - kamen za pisma - gde bi kasnije našli odgovore na svoje poruke. Ipak, kuga je našla put i do njih. Svi stanovnici izlovane doline su umrli, sa izuzetkom jedne devojčice.

Foto: Theodor Kittelsen, Public domain, via Wikimedia Commons

Teodor Kitelsen, Pesta i trappen (1896)

Pošto je populacija desetkovana, stoka o kojoj nije imao ko da se stara naposletku je otišla u šumu, da bi potom stigla do susedne župe, čiji su stanovnici bili zbunjeni dolaskom životinja. Oni su vodili računa o pridošloj stoki i, pošto su posumnjali da se nešto strašno dogodilo u Jostedalu, neki od njih su se zaputili tamo.

Crkva u Jostedalu

Kada su doseljenici u Jostedalu počeli da grade novu crkvu posle završetka pandemije, izabrali su da je podignu u ravnici. Ali sve što bi danju izgradili, preko noći bi bilo porušeno i nađeno na obližnjem brdu. Konačno, na tom mestu su odlučili da izgrade crkvu. Kada su počeli da krče šumu, neočekivano su pronašli staro crkveno zvono koje su stavili u novu crkvu.

Gde god su zašli zatekli su mrtve ljude i opustele kuće. Pošto su obišli većinu farmi, prestali su da se nadaju da će zateći preživele i spremili su se za povratak. Ali u šumi su neočekivano ugledali devojčicu, koja je pobegla među drveće ugledavši strance. Pozivali su je, ali je ona kao progonjena divljač zašla dublje u šumu. Naposletku su je uz mnogo truda uhvatili. Međutim, bila je stidljiva i divlja kao ptica, zbog čega su je nazvali Ripa, po alpskoj snežnici, ptici iz porodice tetreba. Devojčica i spasioci su se teško sporazumevali, ali su je poveli sa sobom, gde je bila vaspitana i uzorno se ponašala.

Jostedal je ostao nenaseljen godinama potom, pre nego što su pojedini ljudi iz Nordfjorda otišli ​​i očistili livade i polja. Kada je Ripa postala punoletna, vratila se u mesto svog rođenja, gde se udala i živela do svoje smrti. Iza sebe je ostavila hrabru lozu potomaka koja se vekovima posle nje zvala Ripeslekten i bila je veoma poštovana širom doline.

 

Ostavite komentar