GENERAL PERIŠIĆ U PODKASTU "PERSPEKTIVE": "Nema gore ljage za generala nego da ga proglase izdajnikom i špijunom" (VIDEO)
podeli vest:
Nekadašnji načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije i bivši potpredsednik Vlade Srbije, general Momčilo Perišić, gostujući u emisiji „Perspektive“ na televiziji K1, govorio je o svojoj vojnoj i političkoj karijeri, optužbama za špijunažu, borbi za obnovu sudskog postupka, Haškom tribunalu, odnosima sa Slobodanom Miloševićem, Zoranom Đinđićem i Vojislavom Koštunicom, kao i o događajima koji su obeležili savremenu istoriju Srbije.
Posebnu pažnju posvetio je demonstracijama 5. oktobra 2000. godine, sukobu sa Miloševićem zbog politike prema Kosovu i Metohiji, NATO bombardovanju i padu Republike Srpske Krajine.
„NIKADA NISAM IZDAO SVOJU DRŽAVU“
Govoreći o optužbama za špijunažu, Perišić je istakao da mu je posebno teško pala činjenica da je, posle decenija provedenih u vojsci i ratovima, optužen da je radio protiv interesa sopstvene zemlje.
„Ja sam bio komandant Artiljerijsko-školskog centra 1991. godine u Zadru, kada je hrvatska vojska opkoljavala vojne objekte sa ciljem da dođe do naoružanja koje smo posedovali. Tada su bili ugroženi životi mojih starešina, njihovih porodica i moj život. Ništa im od sredstava nismo dali. Sve smo izvukli. I sada je apsurdno da čovek koji ni tada, kada mu je život bio ugrožen, ništa nije dao neprijatelju, kasnije bude optužen da je za novac predao nekakve papire“, rekao je Perišić.
Naglasio je da je od prvog dana odbacivao optužbe i koristio pravne mogućnosti kako bi osporio presudu.
„Od prvog dana sam negirao optužbe. Žalio sam se svim sudovima na prvostepenu presudu i tražio obnovu postupka od svih nadležnih institucija. Nisam uspeo. Jedina mala uteha jeste to što je Evropski sud za ljudska prava uzeo moj predmet u razmatranje“, naveo je.
Kako je objasnio, dugo nije želeo da se obraća međunarodnim institucijama, smatrajući da pravdu treba da dobije pred sudovima svoje države.
„Mogao sam odmah da se žalim Evropskom sudu za ljudska prava, ali nisam. Bilo me je sramota da se ja, general svoje države, žalim nekome van nje. Međutim, kada su svi naši sudovi, uključujući i Ustavni sud, odbili moje zahteve, onda odlazak pred Evropski sud više nije bio samo moja odluka, već posledica odluka sudova moje države“, izjavio je Perišić.
ŠEŠELJ GA BRANIO NA HILJADU STRANA
Govoreći o optužbama za špijunažu i svojoj dugogodišnjoj borbi da dokaže nevinost, Perišić se osvrnuo i na Vojislava Šešelja, koji je, uprkos njihovim političkim neslaganjima, detaljno proučio dokumentaciju iz sudskog postupka i napisao obimnu knjigu o njegovom slučaju. Perišić nije krio iznenađenje zbog Šešeljevog angažovanja, ali ni poštovanje prema njegovom znanju i načinu na koji je pristupio tom predmetu.
„Vojislav Šešelj je veoma slobodouman čovek, visokog intelekta. Po nekim stvarima se, naravno, čudno ponaša, ali je čovek bez dlake na jeziku i doktor prava. Divim mu se kako je došao do poslednjeg papira iz mog procesa i kako je, na osnovu činjenica i materijalnih dokaza, napisao hiljadu strana u moju odbranu“, rekao je Perišić.
Ukazao je i na paradoks da ga je javno branio političar koji je poznat po izrazito antiameričkim stavovima.
„Najveći srpski nacionalista, Vojislav Šešelj, koji najviše mrzi Amerikance, na hiljadu strana brani navodnog američkog špijuna, Momčila Perišića. I zato mu zahvaljujem“, poručio je.
„BIO SAM TRN U OKU OTUĐENIM CENTRIMA MOĆI“
Govoreći o ulasku u politiku, Perišić je objasnio da se priključio opoziciji jer je smatrao da je neophodno promeniti vlast Slobodana Miloševića.
„Ja sam u politiku ušao iz isključivog razloga da skinemo Slobodana Miloševića sa vlasti, da ne gubimo dalje teritoriju i suverenitet, a posebno da ne gubimo mlade ljudske živote. Zajedno sa ostalima u opoziciji uspeli smo u tome“, izjavio je.
Međutim, kako je ocenio, posle političkih promena došlo je do ozbiljnih razmimoilaženja unutar Demokratske opozicije Srbije.
„U DOS-u su bili različiti ljudi. Došlo je do polarizacije između Koštunice i Đinđića oko mnogih stvari, a jedna od bitnih bila je ko će pridobiti više značajnih ljudi za svoju političku opciju“, objasnio je.
O dvojici tadašnjih najuticajnijih političara govorio je veoma različito.
„Zoran Đinđić je bio čovek širokog duha, potpuno zreo intelektualno, socijalno i emocionalno. Imao je viziju. Koštunica je bio konzervativan i nije želeo nagle promene. Zoran Đinđić je hteo da menja stvari iz korena“, naglasio je Perišić.
Prema njegovom mišljenju, ozbiljan problem predstavljao je kontinuitet pojedinih institucija i kadrova iz vremena Miloševićeve vlasti.
„Ostaci sistema Slobodana Miloševića ostali su i posle 5. oktobra. Koštunica ih je prihvatio i oni su bili kočnica promenama koje je Đinđić želeo“, ocenio je.
Perišić tvrdi da je, kao potpredsednik Vlade Srbije, trebalo da učestvuje u reformisanju bezbednosnog sistema, što je izazvalo otpor pojedinih struktura.
„Trebalo je da, po konsenzusu predsednika Savezne Republike Jugoslavije, premijera Srbije i predsednika Crne Gore, napravim elaborat za uređenje državne i vojne bezbednosti. Prilikom izrade tog elaborata mnogi otuđeni centri moći došli su pod udar. Iz straha za svoju budućnost počeli su da traže načine kako da me diskredituju“, tvrdi Perišić.
On je izneo i ozbiljnu optužbu da je njegova diskreditacija, prema njegovom uverenju, bila deo širih političkih obračuna.
„Ja nisam bio glavni cilj. Bio sam međucilj. Diskreditacijom mene želeli su da dođu do Zorana Đinđića, da njega kao glavni cilj eliminišu iz politike, a nažalost, kasnije je eliminisan i iz života“, rekao je Perišić.
O HAPŠENJU: „IZMISLILI SU MI ŠPIJUNSKU AFERU“
Govoreći o hapšenju 2002. godine, Perišić je izneo svoju verziju događaja koji su doveli do njegovog odlaska iz Vlade Srbije.
„Došlo je do mog hapšenja, a već sutradan sam pušten na intervenciju Đinđića. Da ne bih stvarao teret Vladi Srbije, sam sam podneo ostavku, jer je Koštunica, po mom mišljenju, hteo preko mene i drugih da razbije Vladu Srbije i ostvari dominantan uticaj na stanje u zemlji“, rekao je.
Tvrdi da je slučaj protiv njega bio politički motivisan.
„Kao jedan od bližih saradnika Zorana Đinđića bio sam smetnja onima koji su želeli da ga uklone sa te pozicije. Zato su mi izmislili špijunsku aferu i osudili me pre početka suđenja“, izjavio je Perišić.
Kritikovao je i način na koji, prema njegovom mišljenju, određene službe bezbednosti funkcionišu u Srbiji.
„Naša država ima jedan strašan problem. Postoje službe koje su u funkciji vladajuće stranke, a ne u službi Ustava, zakona i građana. One često izvršavaju zadatke ne po zakonu, ne po savesti, ne po profesionalizmu i kodeksu ponašanja, nego po želji vlastodržaca“, ocenio je.
SUSRETI SA AMERIČKIM DIPLOMATOM I SPORNI DOKAZI
Perišić je detaljno govorio i o kontaktima sa američkim diplomatom sa kojim se sastao u vreme kada je uhapšen.
Objasnio je da su kontakti sa stranim vojnim i diplomatskim predstavnicima bili deo njegovog profesionalnog angažovanja.
„Kada sam bio načelnik Generalštaba, kontaktirao sam sa svim vojnim izaslanicima akreditovanim u zemlji, a kasnije i sa diplomatskim službenicima. Među njima su bili Francuzi, Britanci, Rusi i Amerikanci. Najviše sam kontaktirao sa Francuzima, jer govorim francuski jezik“, rekao je.
Prema njegovim rečima, američkog diplomatu upoznao je na predavanju o savremenim sistemima bezbednosti koje je organizovala Vlada Srbije.
Perišić tvrdi da mu se diplomata tokom kasnijih razgovora izvinio zbog američke uloge u bombardovanju Jugoslavije i izrazio žaljenje zbog ljudskih žrtava i materijalne štete.
„Rekao mi je da mu je veoma žao zbog ogromne štete koja je naneta privredi i ljudskih života koji su izgubljeni. Pitao me je na koji način i preko kojih ljudi može da pomogne Srbiji da prevaziđe trenutne probleme“, naveo je.
Tokom razgovora izneo je i tvrdnje o onome što mu je taj diplomata navodno rekao o događajima na Markalama i u Račku. Reč je o njegovom svedočenju o privatnom razgovoru, a ne o nezavisno potvrđenim navodima.
Perišić je naglasio da je sa diplomatom razgovarao o političkim prilikama i budućim odnosima država nastalih raspadom Jugoslavije, tvrdeći da teme nisu bile vojne tajne.
„Najviše ga je interesovalo moje predviđanje razvoja odnosa bivših republika, sada država na ovim prostorima. Nijedna jedina reč nije bila vezana za vojsku“, izjavio je.
Prema njegovim tvrdnjama, pripadnici vojne bezbednosti pokušali su da njegove susrete prikažu kao špijunsku saradnju i predaju poverljivih dokumenata.
Govoreći o kasnijem postupku, naveo je da su se pojavili svedoci koji su izneli nove informacije o hapšenju i postupanju sa dokazima.
„Ti ljudi nisu znali sve okolnosti mog hapšenja. Tek kasnije, kada su saznali šta se dogodilo, zbog svoje profesionalne odgovornosti i morala pojavili su se kao svedoci“, rekao je.
Kako tvrdi, pojedini svedoci govorili su o fotografisanim dokumentima koji nisu bili u odgovarajućoj dokumentaciji, kao i o načinu na koji je postupano sa torbom američkog diplomate.
„Sve to nije moglo da bude razmatrano na sudu, jer sud za te činjenice nije znao. Upravo zato smo tražili obnovu postupka. Ti ljudi nisu mogli da svedoče o nečemu za šta ih niko nije pitao, a mi nismo mogli da ih predložimo kao svedoke jer nismo znali da su učestvovali“, objasnio je.
Istakao je da, prema njegovim saznanjima, pojedini svedoci imaju overene i snimljene izjave.
„Ti ljudi su dali izjave novinama, javnom beležniku, dali su i audio-vizuelne izjave i spremni su da svedoče. Očekujem da će jednog dana doći do obnove procesa. Jedino tako mogu da sperem ljagu sa svog imena“, naglasio je Perišić.
„ODBIO SAM DA SVEDOČIM PROTIV MILOŠEVIĆA“
Govoreći o procesu pred Haškim tribunalom, Perišić je podsetio da je prvostepeno bio osuđen na 27 godina zatvora, ali da je potom oslobođen u žalbenom postupku.
Istakao je da od početka nije negirao da je Vojska Jugoslavije pružala pomoć Vojsci Republike Srpske i Srpskoj vojsci Krajine.
„Od prvog dana priznao sam da sam učestvovao u pružanju pomoći u ljudstvu i materijalnim sredstvima Vojsci Republike Srpske i Srpskoj vojsci Krajine, sa ciljem da se odbrane i iznesu teret rata. Međutim, naglasio sam da ta pomoć nije bila namenjena činjenju zločina“, izjavio je.
Dodao je da je tokom odbrane govorio o žrtvama rata i potrebi da se utvrdi individualna odgovornost za počinjene zločine.
„Od prvog momenta rekao sam da mi je žao žrtava, da mrzim rat i da su tokom ratova činjeni zločini. Nikada nisam negirao pomoć koju sam pružao, ali sam tražio da se dokaže da je ta pomoć bila namenjena činjenju zločina“, naveo je.
Perišić je izneo i tvrdnju da je od njega traženo da bude svedok protiv Slobodana Miloševića.
„Dolazili su mnogi da me ubeđuju da pred Tribunalom budem svedok protiv Miloševića. Ja sam to odbijao. Prvo je došla Karla del Ponte i razgovarala sa mnom sat vremena“, ispričao je.
Prema njegovim rečima, Del Ponte ga nije direktno ucenjivala, ali mu je govorila o značaju njegovog eventualnog svedočenja.
„Rekla mi je: Ako budete svedok protiv Miloševića, nama će biti lakše da donesemo presudu, a i vašem narodu biće lakše jer ćete skinuti teret sa njegovih leđa“, naveo je Perišić, prenoseći sadržaj tog razgovora.
General je objasnio da se nije slagao sa načinom na koji je tužilaštvo posmatralo odgovornost državnog i vojnog vrha Jugoslavije za događaje u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
„Rekao sam joj da bih, kada bi se Miloševiću sudilo u Beogradu za ono što je učinio protiv sopstvenog naroda, bio glavni svedok. Ali za ono za šta ga vi optužujete, biću njegov najveći branilac“, izjavio je.
Tvrdi da su nakon toga nastavljeni razgovori sa predstavnicima Tužilaštva, među kojima je bio i Džefri Najs.
„Četiri dana razgovarali smo u Beogradu i tri dana u Hagu. Kada nisu dobili ono što su želeli, počeli su pritisci. Rečeno mi je da razmislim dobro, jer bih, ako ne budem svedočio protiv Miloševića, i sam mogao da budem optužen“, naveo je Perišić.
Iznoseći svoje viđenje postupka pred Tribunalom, ocenio je da je njegova odbrana imala širi značaj i za pravno tumačenje pomoći koju jedna država pruža drugoj tokom rata.
O MILOŠEVIĆU: „BIO JE INTELIGENTAN I SPOSOBAN, ALI SMO SE OZBILJNO RAZILAZILI“
Govoreći o Slobodanu Miloševiću, sa kojim je godinama sarađivao, Perišić je ocenio da je reč o sposobnom političaru i državniku, ali i čoveku sa čijim se odlukama često nije slagao.
„Milošević je bio veoma inteligentan i veoma sposoban, ne samo kao političar nego i kao državnik“, ocenio je.
Prisetio se i trenutka kada mu je ponuđeno mesto načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije.
„Prvi put smo se sreli kada me je pozvao na Vrhovni savet odbrane i pitao da li pristajem da budem načelnik Generalštaba. Zahvalio sam na ponudi i rekao da ima mnogo iskusnijih ljudi od mene, jer nisam radio u Generalštabu. On mi je odgovorio da ih nema i pokazao spisak od 43 generala koji su već bili penzionisani“, ispričao je.
Perišić je naveo da je prihvatio dužnost zbog ratnog iskustva, poznavanja starešina Vojske Jugoslavije, Vojske Republike Srpske i Srpske vojske Krajine, ali i odgovornosti prema ljudima koje je rat neposredno pogodio.
Tom prilikom uputio je poruku i intelektualcima.
„Intelektualci treba da se bave svojim poslom i da dostignu najviše položaje u struci. Ali kada su u pitanju narod, država i njen opstanak, oni moraju da se uključe u izvođenje zemlje iz krize, a ne da zemlju prepuste mediokritetima“, poručio je Perišić.
Ipak, kako je objasnio, odnos sa Miloševićem nikada nije podrazumevao bezuslovno slaganje.
„Od prvog dana Milošević i ja bili smo u borbi mišljenja, sa ciljem da pronađemo optimalna rešenja. Međutim, kada smo došli do Kosova i Metohije, tada su nastala ozbiljna razmimoilaženja“, istakao je.
„UPOZORAVAO SAM MILOŠEVIĆA DA ĆEMO RAT SA NATO-OM IZGUBITI“
Jedna od najvažnijih tema razgovora bila je politika prema Kosovu i Metohiji i okolnosti koje su prethodile NATO bombardovanju 1999. godine.
Perišić je rekao da se protivio ulasku Jugoslavije u direktan sukob sa NATO-om, smatrajući da bi posledice po državu i stanovništvo bile katastrofalne.
„Govorio sam da sve treba uraditi da ne dođe do rata. Mi smo mala zemlja, bez saveznika, a protiv sebe smo imali najrazvijenije države sveta. Upozoravao sam da će taj rat sigurno biti izgubljen“, rekao je.
Prema njegovom mišljenju, zapadne države su svojim političkim i diplomatskim potezima stvarale okolnosti koje su vodile ka vojnoj intervenciji.
„Zapad je, prema mom mišljenju, radio na tome da na Kosovu i Metohiji napravi zamku kako bi mogao silom da realizuje svoje ciljeve. Izazivao je vojsku i policiju da primene neprimerenu silu, kako bi na terenu dobio legitimitet za intervenciju“, ocenio je.
Perišić je tvrdio da je pokušavao da ubedi Miloševića da se traže drugačija rešenja.
„Nudio sam Miloševiću da preokrenemo situaciju. Međutim, on i grupa ljudi oko njega prihvatili su ono što sam smatrao zamkom i krenuli u rat. Ja sam bio protiv, jer sam govorio da će rat sigurno biti izgubljen i da je besmisleno da nam ljudi ginu, da se razara infrastruktura i da se država izoluje“, izjavio je.
Govoreći o raspadu Jugoslavije, Perišić je ocenio da je tadašnja politika propustila brojne prilike da zaštiti dugoročne interese srpskog naroda.
Ukazao je i na činjenicu da su drugi narodi bivše Jugoslavije ostvarili sopstvenu državnost, dok je, prema njegovom mišljenju, srpsko nacionalno pitanje ostalo nerešeno.
„Slovenci su dobili državu, Hrvati su dobili državu, Muslimani su dobili državu, Makedonci su dobili državu. A šta smo mi uradili? Mi smo i dalje bez rešenog nacionalnog pitanja“, ocenio je Perišić.
STUDENTSKI PROTESTI: „NISAM BIO NAČELNIK GENERALŠTABA STUDENATA SPS-A, NEGO SVIH GRAĐANA“
Perišić se prisetio i studentskih protesta 1996. i 1997. godine, kada je, kao načelnik Generalštaba, primio delegaciju studenata uprkos protivljenju tadašnjeg državnog vrha.
„Bio sam na Kopaoniku, na skijanju, kada su mi javili da studenti protestuju u Beogradu i da traže da ih primim. Napustio sam skijanje, došao u Beograd i primio studente“, ispričao je.
Istakao je da mu je Milošević prethodno poručio da ne prima studentsku delegaciju, ali da je smatrao da je razgovor njegova obaveza.
„Predsednik Republike mi je rekao da ih ne primim. Ja sam ih ipak primio. Studenti su naši građani i budući branioci naše države. Ja nisam bio načelnik Generalštaba studenata SPS-a, nego načelnik Generalštaba svih građana“, naglasio je.
Prema njegovim rečima, studentima je objasnio da vojska ne sme biti sredstvo za rešavanje unutrašnjih političkih sukoba.
„Moj zadatak bio je da te ljude umirim i da im kažem da vojska, ni po Ustavu ni po zakonu, nema zadatak da rešava unutrašnja politička pitanja. Studenti su bili veoma zadovoljni i otišli su“, rekao je.
Perišić tvrdi da je Miloševiću savetovao da prihvati studentske zahteve kako bi se smirile političke tenzije.
„Rekao sam mu: Predsedniče, šta vam smeta da priznate tri ili četiri zahteva studentima i da smirite situaciju?“, prisetio se.
Dodao je da je i tokom vojne karijere nastojao da spreči političku zloupotrebu vojske.
„Nikada nisam bio tipičan vojnik koji slepo izvršava naređenja. Uvek sam razmišljao svojom glavom i donosio odluke za koje sam smatrao da su u funkciji naroda i države i u skladu sa Ustavom i zakonom“, izjavio je.
O 5. OKTOBRU: „SA ĐINĐIĆEM SAM PRAVIO PLAN DA SE PRIZNA IZBORNA VOLJA GRAĐANA“
Jedan od najzanimljivijih delova razgovora odnosio se na događaje 5. oktobra 2000. godine i Perišićevu ulogu u organizovanju demonstracija koje su dovele do pada Miloševićevog režima.
Perišić je ispričao da je, zahvaljujući svom autoritetu među oficirima i vojnicima, verovao da vojska neće biti upotrebljena protiv demonstranata.
„Zahvaljujući svom minulom radu u vojsci, uticaju na veliki broj oficira i hiljade vojnika, bio sam siguran da Milošević ne može da upotrebi vojsku protiv građana, odnosno demonstranata“, rekao je.
Prema njegovim rečima, mnogo neizvesnije bilo je ponašanje policije.
Opisao je odlazak u policijske prostorije i razgovor sa tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova, tokom kojeg je, kako tvrdi, dobio pretnje hapšenjem.
„Kada sam ušao, dvorište je bilo puno policajaca u ratnoj opremi. Bili su umorni, neki su spavali. Kada su me videli, osetio sam olakšanje među njima. Mnogi su služili vojsku i poznavali me“, ispričao je.
Naveo je da je od tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova dobio oštre pretnje, na koje mu je odgovorio da je vlast odgovorna za nastalu krizu.
Posebno je govorio o razgovoru sa Zoranom Đinđićem nakon izbora održanih 24. septembra 2000. godine.
„Zoran Đinđić me je pozvao jer je znao da sam kritikovao opoziciju koja je deset godina okupljala ogroman broj ljudi, a nije uspevala da ostvari svoje političke ciljeve. Rekao mi je: Generale, kritikovao si nas, izvoli, kaži šta da radimo“, naveo je.
Perišić tvrdi da je tada predložio izradu plana kojim bi se obezbedilo priznavanje izborne volje građana.
„Rekao sam mu da treba da napravimo plan. Glavni cilj tog plana mora da bude priznavanje izborne volje građana, a ona je bila da je Milošević izgubio izbore. Međuciljevi treba da budu zauzimanje određenih objekata bez sile i bez prolivanja krvi“, objasnio je.
Prema njegovim rečima, plan je podrazumevao organizovanje velikog broja demonstranata u Beogradu, kao i dolazak kolona iz unutrašnjosti.
„Rekao sam Zoranu da moramo da radimo pametno. Najpre treba okupiti najveći broj građana u Beogradu i dovesti velike kolone iz unutrašnjosti, na čelu sa ljudima koji imaju konkretne zadatke. Ono što smo nas dvojica dogovorili nije trebalo niko drugi da zna u celini, ali je svako morao da zna svoj deo zadatka“, ispričao je.
Perišić je naveo da je potom sa Zoranom Živkovićem otišao u Niš kako bi učestvovao u organizovanju dolaska demonstranata u Beograd.
Prisetio se i trenutaka kada su kolone naišle na policijske blokade.
„Dolazimo do prve prepreke. Zoran izlazi i moli policajce da sklone barikade. Oni odbijaju. Pitaju ko je u drugom vozilu. Kažu im: General Perišić. Ja izađem i, verovali ili ne, istog momenta ljudi sklanjaju prepreke“, rekao je.
Dodao je da se slična situacija ponovila i kod Bubanj Potoka.
„Idemo dalje, druga prepreka je Bubanj Potok. Slična situacija, policija, a u pozadini vojska sa mašinama. I tu nam otvaraju prolaz“, ispričao je.
Zaključujući taj deo razgovora, izneo je svoje viđenje događaja 5. oktobra.
„Peti oktobar je građanska revolucija u funkciji odbrane izborne volje građana“, poručio je Perišić.
O PADU KRAJINE: „MILOŠEVIĆ JE ZNAO KAKAV JE ODNOS SNAGA“
Govoreći o padu Republike Srpske Krajine u avgustu 1995. godine, Perišić je izneo ozbiljne kritike na račun političkih odluka tadašnjeg rukovodstva Srbije.
Posebno se osvrnuo na ulogu Jovana Raškovića, za koga je ocenio da je imao drugačiju viziju rešavanja srpsko-hrvatskih odnosa.
„Jovan Rašković je imao viziju. Verujem da bi, da je ostao, uspeo da izbori neku vrstu autonomije za Srbe, koja bi bila daleko bolja od onoga što se kasnije dogodilo“, rekao je.
Prema njegovim rečima, Rašković je zagovarao mirno rešavanje sukoba, uključujući i mogućnost zajedničkog okupljanja Srba i Hrvata u Zagrebu.
Perišić je ocenio da su Miloševićeve odluke značajno uticale na sudbinu Krajine.
„Milošević je 1995. godine razmišljao o tome kako da ostane na vlasti. Procena je bila da je za njega bolje da sačuva vlast nego da ulazi u sukob sa međunarodnom zajednicom zbog Republike Srpske Krajine“, tvrdio je.
Govoreći o vojnom odnosu snaga, Perišić je ukazao na izrazito nepovoljan položaj krajinske vojske.
„Vojska Republike Srpske Krajine bila je višestruko slabija od hrvatske vojske, po mojoj proceni čak sedam puta. Nije bila naoružana kao hrvatska vojska, niti je imala podršku međunarodne zajednice. Milošević je sve to znao“, ocenio je.
Ipak, naglasio je da je tokom ratova postojala odluka da se Srbima van Jugoslavije pruža pomoć, ali da se izbegne direktno uključivanje Vojske Jugoslavije u sukobe.
„U svim procenama u kojima sam učestvovao Milošević je govorio da po svaku cenu treba pomoći narodu van Srbije, posebno u Republici Srpskoj Krajini. Ali istovremeno je insistirao da ne smemo upotrebiti Vojsku Jugoslavije, jer bi se rat tako proširio na našu teritoriju“, rekao je.
PLAN „DRINA“ I POVERLJIVA DOKUMENTA
Perišić je u emisiji govorio i o vojnom planu „Drina“, navodeći da je reč o dokumentu najvišeg stepena tajnosti koji se odnosio na odbranu srpskih teritorija.
„Postojao je dokument pod nazivom 'Odbrana srpskih država', plan 'Drina', sa najvišim stepenom tajnosti. Napravili smo ga mi generali, uz saglasnost predsednika, kako bi se definisale snage i sredstva za slučaj ugrožavanja bilo koje od tih teritorija“, objasnio je.
Istakao je da je, uprkos postojanju takvih planova, politički vrh nastojao da izbegne neposredno angažovanje Vojske Jugoslavije.
„Trebalo je pomoći, ali nije trebalo upotrebiti Vojsku Jugoslavije, jer bi to dovelo do proširenja rata. Naš zadatak bio je da sprečimo da se rat proširi na teritoriju Jugoslavije“, rekao je.
Perišić je istovremeno izneo tvrdnju da su pojedina poverljiva dokumenta svojevremeno dostavljena Haškom tribunalu, dok je on, kako smatra, neosnovano optuživan za odavanje državnih tajni.
„PAMETNA ODLUKA OFICIRA ZNAČI ŽIVOT, A GLUPA ODLUKA SMRT“
Na pitanje da li je posle pada Krajine razmišljao o ostavci, Perišić je odgovorio da nije, obrazlažući to svojim shvatanjem vojne dužnosti i odgovornosti.
„Nikada nisam razmišljao da podnesem ostavku. Ja nisam salonski general. Postao sam general u ratu i tokom karijere sam naučio da nikada ne smem da dozvolim da ljudi koji nisu dorasli svojim dužnostima odlučuju o sudbini mojih potčinjenih“, istakao je.
Prema njegovim rečima, odgovornost vojnog komandanta ne meri se samo sposobnošću da sprovede naređenje, već i spremnošću da proceni posledice koje ono može imati.
„Najveću vlast nad čovekom ima oficir u ratu. Pametna odluka znači život, a glupa odluka znači smrt. Zato nisam želeo da dozvolim da mediokriteti odlučuju o životima mojih potčinjenih“, rekao je.
Naglasio je da vojska mora poštovati odluke državnog vrha, ali samo kada su zasnovane na Ustavu i zakonu.
„Načelnik Generalštaba i Generalštab moraju sve da učine da se odluke državnog vrha sprovedu, čak i po cenu sopstvene žrtve, ako su te odluke zasnovane na Ustavu i zakonu. Ali ako su odluke protivustavne, protivzakonite i ako unapred ukazuju na velika razaranja i ljudske žrtve, onda Generalštab takvim odlukama treba da se suprotstavi“, poručio je.
Na kraju gostovanja Perišić je zahvalio na pozivu u emisiju „Perspektive“, ističući da mu je razgovor bio značajan jer je dobio priliku da otvorenije govori o događajima iz svoje vojne i političke prošlosti.
„Zahvalan sam što ste me pozvali, a posebno što sam posle 20 godina ćutanja mogao slobodnije da progovorim. Nadam se da će biti još prilike da razgovaramo“, zaključio je general Momčilo Perišić u emisiji „Perspektive“ na televiziji K1.
BONUS VIDEO
Ostavite komentar