Priče > PODKASTI

VANJA BOKUN POPOVIĆ "ZA NAŠIM STOLOM": "Napravila sam sjajne rezultate na papiru, ali sam morala ponovo da naučim da živim"

Autor: K1info

17/11/2026 > 15:00

podeli vest:

VANJA BOKUN POPOVIĆ "ZA NAŠIM STOLOM": "Napravila sam sjajne rezultate na papiru, ali sam morala ponovo da naučim da živim"
Foto: K1 televizija


O odrastanju u Sarajevu, odlasku u Ameriku, radu sa mladima u Bronksu i ličnim prekretnicama koje su je vratile sebi, dr Vanja Bokun Popović govorila je u emisiji „Za našim stolom“ na televiziji K1. Kroz svoju životnu priču podsetila je na značaj zajedništva, pripadnosti i ljudske povezanosti, ali i na cenu uspeha koji nas udaljava od sopstvenih potreba.

Iako je živela na različitim mestima i upoznavala različite kulture, Vanja ističe da je Sarajevo ostalo temelj njenog doživljaja sveta. Rođena je 1981. godine, a detinjstvo pamti po duhu zajedništva i ljudima koji su, bez obzira na zanimanje i društveni položaj, sedeli za istim stolom.

„Ja sam u duši bila i ostala Sarajka. Sarajevo je grad u kojem sam rasla i u kojem sam rođena. Jako sam ponosna na to što sam odrastala u gradu u kojem ste za istim stolom mogli da vidite i naučnike, i ulične svirače, i policajce, i učitelje, ali sve okupljene oko iste ideje, zajedništva i zajednice. Ili si raja ili nisi raja“, rekla je Vanja.

Taj osećaj pripadnosti, kako kaže, pokušavala je da sačuva u svim sredinama u kojima je kasnije živela.

„Bitno mi je da se ljudi oko mene osećaju sigurno, da u zajednicama u kojima učestvujem i u kojima zajedno nešto stvaramo svi delovi nas budu dobrodošli i da svi pronađemo svoje mesto.“

Sneško iz detinjstva kao slika nemoći

Jedna uspomena iz Sarajeva ostala joj je posebno urezana u sećanje. Sa drugarima iz kraja napravila je velikog Sneška Belića, ponosna što su zajedničkim trudom uspeli da završe ono što su zamislili. Ubrzo su, međutim, došli stariji dečaci i pred njima ga razbili hokejaškim palicama.

„Sećam se te naše nemoći dok stojimo i ne možemo ništa da uradimo. Mnogo smo manji od njih, mnogo smo mlađi. Taj osećaj nemoći ostao je sa mnom kasnije, kada sam gledala kako se zemlja u kojoj sam rođena i u kojoj sam naučena da volim raspada pred našim očima“, ispričala je.

Odlazak iz Sarajeva trebalo je da bude samo kratka poseta rodbini. Njena majka, advokatica, imala je ročište u Beogradu, pa su krenule verujući da će se vratiti posle vikenda.

„Došli smo kod tetke za vikend. Bukvalno smo imali rančiće na leđima. Radujem se što se vozim avionom, nosimo svoje barbike, idemo da se igramo sa braćom i sestrama u Beogradu. Sedneš u avion i u roku od 45 minuta sletiš, a ništa više nije isto“, rekla je.

Beograd joj je pokazao i ljubav i neprihvatanje

Zahvaljujući rodbini i bliskim odnosima koje je njena porodica negovala, Beograd joj je već bio drugi dom. Ipak, prilagođavanje novoj sredini donelo je različita iskustva.

„Bilo je toliko čovečnosti u Beogradu, toliko ljubavi, prihvatanja i razumevanja, ali je bilo i diskriminacije“, kazala je.

Prisетila se nastavnice koja ju je, prema njenim rečima, već prvog dana u školi neprijatno ispitivala o prezimenu i jeziku kojim govori. Taj događaj ostavio je trag, posebno zato što je tada imala svega deset godina.

S druge strane, u školi u kojoj je nastavila obrazovanje dočekala ju je razredna koja ju je odmah prihvatila i zaštitila.

„Kada me je videla na vratima, rekla je: ‘Evo nam je mala stigla iz Sarajeva, ona će kod mene.’ Prigrlila me je i uzela pod svoje. Bilo je tu mnogo čovečnih ljudi, mnogo podrške i ljubavi“, ispričala je Vanja.

Sa petnaest godina otišla je na ranč u Americi

Prvo iskustvo života u Americi stekla je kao petnaestogodišnjakinja, kada je posle prvog razreda Šeste beogradske gimnazije otišla na razmenu učenika. Umesto u veliki grad, stigla je na ranč u Kanzasu.

„Uvek sam bila štreber i uvek sam, ili kroz sport ili kroz znanje, bila interesantna. To mi je služilo kao neka zlatna žica do sveta“, rekla je.

Život na ranču doneo joj je potpuno drugačiju svakodnevicu, blizinu prirode i iskustva koja je sa oduševljenjem prepričavala porodici. Posebno pamti trenutak kada je naučila da vozi kombajn.

„Majka me zove, a ja sva uzbuđena i srećna: ‘Mama, vozila sam kombajn!’ Tako sam uživala u tom kontaktu sa zemljom“, prisetila se.

Iako je sa ljudima koji su je ugostili izgradila bliske odnose, posle godinu dana odlučila je da se vrati.

„Osetila sam da moja kuća, moji ljudi, moji prijatelji i moja matična škola imaju još mnogo toga da mi daju i želela sam da učestvujem u tome.“

Američki koledž i disciplina koja pomera granice

U Ameriku se ponovo preselila sa porodicom kada je imala 21 godinu. U Srbiji je studirala pravo, a odlazak joj je doneo novi početak, studije biznisa i menadžmenta i intenzivno bavljenje sportom.

Godine na koledžu pamti po druženju sa studentima sa Balkana, ali i po velikim obavezama i zahtevnim treninzima.

„Norma nam je bila dvadeset sati u bazenu nedeljno, a na to još najmanje deset sati suvog treninga. Uz sve to ide i nastava“, navela je.

Takvo iskustvo pomoglo joj je da razume koliko odricanja stoji iza vrhunskih sportskih rezultata.

„To je velika sposobnost da se podnese ogromna količina napora i stresa, da se izdrži nezamisliva disciplina, prava spartanska, u kojoj je svaki dan gotovo isti. Odricanja su neverovatna da bi se postigao određeni rezultat.“

Ipak, smatra da odlazak na američki koledž nije odluka koju treba donositi bez procene lične spremnosti.

„Ne bih preporučila svakome. Život na koledžu u Americi, posebno život jednog sportiste, traži određenu vrstu psihološke i emotivne spremnosti. Nisu svi u stanju da izdrže pritiske koje takav život nosi“, istakla je.

Od biznisa do učionice u Bronksu

Iako se posvetila studijama biznisa, najviše ju je zanimala psihološka strana te oblasti. Važnu prekretnicu predstavljalo je čitanje knjige „Ne možeš kupiti moju ljubav“, koja ju je podstakla da preispita profesionalni pravac.

Želja da živi u Njujorku potom ju je odvela do stipendije za master studije i rada u školi u Južnom Bronksu.

U sredini u kojoj su se mladi suočavali sa brojnim teškoćama, najvažniji oslonac pronašla je u neposrednom odnosu sa učenicima.

„Jedino na šta sam mogla da se oslonim bila je ljudska povezanost“, rekla je.

Posebno pamti leto tokom kojeg je radila sa tri odeljenja učenika koje je trebalo motivisati da dolaze na nastavu i ostanu u školi. Engleski jezik približila im je kroz sadržaje koje su poznavali i koji su im bili važni.

„Uzela sam najznačajnije elemente njihove ulične kulture. Tu su Tupak, ‘Skarfejs’, Al Paćino, Roki Balboa. Engleski smo učili kroz prizmu onoga što je njima blisko. Čitali smo, podvlačili, tumačili, dok nismo stigli do Šekspira“, ispričala je.

Prema njenim rečima, učenici su počeli redovno da dolaze, a u odeljenjima se razvio snažan osećaj zajedništva.

„Krenuli smo od toga šta je bitno i šta nas spaja. Došli smo do zaključka da, kada se srca otvore i spoje na jednom mestu, kada imamo prostor da pripadamo i da se prihvati sve što jesmo, stvari počinju da cvetaju. To mi je promenilo tok života.“

Upravo posle tog iskustva odlučila je da upiše doktorske studije psihologije.

Uspeh na papiru i trenutak sagorevanja

Rad u Njujorku bio je ispunjavajući, ali i veoma iscrpljujući. Uz sve veću odgovornost i stalno usavršavanje, došao je i trenutak u kojem je, kako kaže, doživela sagorevanje.

Boravak u Trebinju podstakao ju je da drugačije pogleda na svoju svakodnevicu.

„Popili smo jednu lozu i kafu pod platanima. Pogledala sam kako izgleda ta subota i rekla: ‘Bože, šta ja radim u Njujorku?’“, prisetila se.

Na pragu tridesete suočila se i sa ozbiljnim padom zdravlja, zbog čega je počela da preispituje odluke i stalno prilagođavanje spoljnim okolnostima.

„Do tridesete sam napravila neke super rezultate na papiru. Ali šta sam ostalo napravila? Morala sam ponovo da naučim da hodam, da dišem, da mirišem, da pričam, da se oporavim. Kako sam uopšte dospela u ovu situaciju?“, rekla je.

Put ju je potom odveo na Bali, gde je, kako objašnjava, produbila odnos sa sobom.

„Bali me je podsetio na to ko sam. Nije mi rekao da budem neko drugi.“

Susret sa drugim učenjima vratio ju je sopstvenim korenima

Govoreći o susretima sa različitim učiteljima i filozofskim pravcima, izdvojila je iskustvo sa predavanja Dalaj Lame u Njujorku. Posebno je zapamtila njegovu poruku da upoznavanje drugih tradicija ne mora da znači napuštanje sopstvene.

„Raditi sa takvim velikanima znači još više se povezati sa onim što je tvoje, a ne preuzeti ono što je tuđe“, rekla je.

Zato Trebinje, Hercegovačka Gračanica i nasleđe prostora iz kojeg potiče imaju posebno mesto u njenom životu.

„Ja sam Hercegovka po ocu, moji Bokuni su iz Popovog polja i na to sam jako ponosna.“

Rad na sebi ne podrazumeva ekspresna rešenja

U razgovoru o svom današnjem radu, Vanja je objasnila pojam facilitacije kao procesa koji pomaže ljudima da jasnije sagledaju i reorganizuju svoje misli, emocije, namere i želje.

Naglasila je da je važno razlikovati iskustvene seminare i lični razvoj od psihoterapije i psihijatrijskog lečenja.

„Kada kažem grupni rad, to nije terapeutski rad. To su iskustveni seminari. Učimo o tome kako funkcioniše naš sistem, kako kroz umetnost, poeziju i arhitekturu možemo da se oslobodimo stresa i produbimo povezanost sa drugima“, objasnila je.

Kritički se osvrnula i na očekivanje da se složeni unutrašnji problemi rešavaju brzo, kao kupovinom određene usluge.

„Hoću ovaj tretman, hoću onaj tretman i hoću ekspresno rešenje — to ne pripada ozbiljnom terapeutskom radu. Ozbiljan terapeutski rad zahteva stručnost, posvećenost i jasnoću kod onoga ko dolazi po uslugu o tome šta to zapravo znači“, naglasila je.

Na kraju razgovora, na pitanje gde bi izabrala da se skrasi, odgovorila je da, uprkos svim putovanjima, Balkan ostaje njen prvi izbor.

„Bio bi Balkan i uvek bi bio Balkan. Meni je Balkan uvek broj jedan. Ja sam Balkan, hercegovački krš“, poručila je Vanja Bokun Popović u emisiji „Za našim stolom“ na televiziji K1.

 

BONUS VIDEO

Ostavite komentar