LUKA RADOJA "ZA NAŠIM STOLOM" O SUSRETU SA MEŠOM SELIMOVIĆEM I ŽIVOTU: "Nije me sreća pratila, išao sam joj u susret"
podeli vest:
Od ratnog detinjstva u Glamoču i školovanja tokom kojeg je morao da radi kako bi se prehranio, do naučne karijere i višedecenijskog pomaganja poljoprivrednicima, život dr Luke Radoje obeležili su istrajnost, znanje i zavet dat majci.
Doktor biotehničkih nauka i dugogodišnji stručni saradnik emisije „Znanje imanje“ gostovao je u emisiji „Za našim stolom“ na televiziji K1, gde je govorio o porodičnim uspomenama, susretu sa Mešom Selimovićem, srpskom selu i vrednostima koje su ga vodile kroz život.
„Moj život je sličan životima mnoge nesrećne dece ove nesrećne zemlje, paćenice“, rekao je.
Iza njegovog profesionalnog puta stoji detinjstvo obeleženo ratom, gubitkom oca i borbom porodice da preživi. Ipak, kroz čitav razgovor provlačila se zahvalnost majci, ljudima koji su mu pomagali i porodici koju je kasnije stvorio.
„Rat me progoni i danas“
Jedna od najpotresnijih priča koju je podelio odnosi se na zbег tokom Drugog svetskog rata. Kako mu je majka kasnije pričala, bežeći pred ustašama nosila je mlađeg sina u kolevci na leđima, njega u naručju, dok su se stariji brat i sestra držali za njenu suknju.
„Zaostala je jer je to bio veliki teret. Onda joj je moja strina rekla: ‘Ostavi jednoga da sačuvaš ostale.’ A ona pita: ‘Pa kojega?’“, ispričao je Radoja.
Prema njegovom kazivanju, majka ga je ostavila u grmu, uz obećanje da će se vratiti kada opasnost prođe. Spasao ga je rođak koji je zaostao za kolonom i začuo dečji plač.
„Čuo je da dete plače u grmu i rekao: ‘Idem da vidim.’ Tako sam preživeo“, rekao je.
Iako je od tih događaja prošlo mnogo vremena, ratne uspomene nisu izbledele.
„Rat me, nažalost, progoni i danas. Često sanjam rat. Ne može da ne ostavi posledice. Dete koje zapamti rat nosi to sa sobom“, kazao je Radoja.
Naveo je da mu je otac stradao 1941. godine i da su na početku rata ubijena 33 člana porodice Radoja.
„Velika, stradalna porodica. Ali nismo samo mi“, dodao je.
Dve majčine poruke koje je nosio kroz život
O majci je govorio kao o osobi koja je oblikovala njegov odnos prema ljudima, radu i zemlji. Posvetio joj je i knjigu „To sam ja, mili moji“.
„Ja sam pojam o ženi izveo iz majke“, rekao je Radoja, a zatim izdvojio dve poruke koje mu je ostavila.
„Prvo: ‘Nemoj da ti se desi da za tobom ženska suza kane.’ I drugo: ‘Što budeš umeo, mogao i znao, pomogni majci Srbiji, mi smo dužni.’ Tako sam i radio“, naveo je.
Lično zadovoljstvo, kako je objasnio, nikada nije merio imovinom i zaradom.
„Nisam dobio stan od države, nisam nikada imao veću platu od 500 dolara, a evo me kao najsrećnijeg čoveka na svetu“, rekao je.
Školovanje uz rad: „Imao sam cilj“
Put do obrazovanja nije bio lak. Po dolasku u poljoprivrednu školu u Banjaluci, morao je da radi fizičke poslove kako bi se izdržavao, sve dok nije dobio pomoć kao ratno siroče.
„Kada sam došao u školu, nisam imao nikakvu stipendiju niti pomoć. Preko puta je bila velika stočna pijaca. Kada stoka ode, zgrtao sam đubrište, radio po baštama i tako preživljavao dok nisam dobio pomoć od opštine“, ispričao je.
Taj period pamti po oskudici, ali i po odlučnosti da ne odustane.
„I to čovek preživi. Imao sam cilj. A na cilj stiže onaj ko ga ima“, poručio je.
Rad je nastavio i tokom studija u Beogradu. Bio je sudopera u studentskoj menzi, a potom je raznosio mleko. Prisетio se zime tokom koje je sneg zatrpao ulaz u studentski dom, ali ga ni to nije sprečilo da ode na posao.
„Išao sam prema Beogradu, nigde žive duše. Ispred sebe sam rukama razgrtao sneg da bih došao do Tašmajdana“, rekao je.
Posle zdravstvene komplikacije i odlaska u bolnicu, već sutradan ponovo je raznosio mleko.
„Ja sam morao uspeti“, kratko je objasnio.
Upravo radeći taj posao upoznao je buduću suprugu. Govoreći o porodici, njegov ton postao je vedriji.
„Dopala mi se devojka, posle mi je rodila ćerku, a ćerka dva unuka. To su moja krila kojima letim. Zato dugo živim“, rekao je.
Meša Selimović mu je rekao da se rodio novi Kočić
Posebno mesto u razgovoru zauzela je uspomena na književni konkurs iz 1958. godine, povodom petnaestogodišnjice Bitke na Sutjesci. Radoja je tada napisao pripovetku za koju je dobio nagradu, a priznanje mu je uručio Meša Selimović.
„Iz velike sveske sam izvadio dva lista i mastiljavom olovkom napisao pripovetku. Poslao sam je u Sarajevo i pozvali su me da dođem i primim nagradu“, prisetio se.
Susret sa velikim piscem, kako je ispričao, doživeo je sasvim drugačije nego što bi se očekivalo.
„Meša Selimović mi je uručio nagradu. Uzeo me je u naručje, okrenuo se oko svoje ose, spustio me i rekao: ‘Da znate, rodio se novi Kočić.’ Ja sam mislio da mi se ruga. Zajecao sam u sebi i doneo odluku da nikada više neću napisati ni reč“, rekao je Radoja.
„Tako je tihovanje trajalo šezdeset godina“, dodao je.
Ljubav prema knjizi, međutim, nikada nije izgubio.
„Nema veće svetinje od knjige. Znate koja je čast i privilegija nas čitalaca kada uzmemo veliko delo u ruke i družimo se sa njim satima, a taj čovek je, na primer, pisao to delo deset godina, vodeći računa o svakoj reči“, kazao je.
Najvećim uspehom smatra livade koje je zasnovao u rodnom kraju
Iako je iza njega dug stručni i naučni rad, Radoja je kao najveći profesionalni uspeh izdvojio poduhvat iz mladosti, kada je u Glamoču radio na zasnivanju sejanih livada.
Ispričao je da je organizovao obradu kompleksa od 40 hektara, pozajmio traktore i tokom zime koristio stajnjak iz napuštenih ovčarnika. Kada je u proleće posejao travu, meštani su njegov postupak dočekali sa nepoverenjem.
„Govorili su: ‘Ovaj seje plevu’, jer semenke trava liče na plevu. Ali uspeo sam. Priroda mi je bila velika podrška, godina je bila kišna i sve je niklo“, rekao je.
Prizor koji je usledio ostao mu je posebno važan.
„Sve se žuti, samo se to zeleni. Sjajno je uspelo. To je moj najveći uspeh u celokupnoj karijeri poljoprivrednog stručnjaka“, istakao je.
„Problem nije u nauci, nego u njenoj primeni“
Govoreći o poljoprivredi, Radoja je naglasio da znanje postoji, ali da je presudno omogućiti njegovu primenu u proizvodnji.
„Srpska poljoprivredna nauka zna isto što i celokupna nauka ovoga sveta. Nije problem u nauci, nego u primeni nauke, jer nemate čime to da primenjujete“, ocenio je.
Kao važne uslove za napredak izdvojio je odgovarajuću ishranu biljaka, stabilne cene i funkcionalnu prerađivačku industriju.
„To su đubriva i stabilne cene. Iza toga treba da stoji uredna prerađivačka industrija. Srbija mora da razume sledeće: u poljoprivredi sve što uzgaja i odgaja mora da bude kvalitetno“, rekao je.
Prema njegovom mišljenju, domaća proizvodnja svoju šansu treba da traži u kvalitetu.
„Sve što radiš mora biti najkvalitetnije. Za to postoje zemljišni i klimatski uslovi“, naveo je.
Kritikovao je posledice privatizacije u agraru, posebno tamo gde je prekinut rad sistema koji su prethodno funkcionisali.
„Nije trebalo dirati ono što je dobro funkcionisalo - poljoprivredne kombinate i zadruge. Sada to treba obnavljati, a za to treba da izvedemo podvig“, ocenio je.
Znanje mora da odgovori na potrebe biljke i životinje
Radoja je objasnio da je njegova stručna preokupacija bila racionalna potrošnja energije i pronalaženje postupaka koji omogućavaju stabilnu proizvodnju uz manje ulaganja.
„Da sa što manje uložene energije dobijemo rezultat sa kojim nećemo biti gubitnici“, opisao je svoj cilj.
Istakao je da svaka tehnološka odluka mora da polazi od potreba onoga što se uzgaja.
„Sve što se radi, pravilo je bez izuzetka, mora biti prema zahtevu uzgojne biljke i prema zahtevu domaće životinje koju odgajamo. Ako ne znamo šta joj treba, onda smo pogrešili“, rekao je.
Govoreći o promenama na selu, naglasio je da poljoprivreda zahteva i jasnu ekonomsku računicu.
„Ovo su nova vremena, kada se poljoprivreda mora posmatrati kao grana privrede. Mora imati svoj nivo i svoju tehnologiju. Koliko ulažem, koliko dobijam — to su sada ljudi počeli da računaju“, naveo je.
Poštovanje prema ljudima koji proizvode hranu
Decenije rada na terenu donele su mu neposredan uvid u težak život seoskih domaćinstava, ali i brojne susrete koje pamti sa zahvalnošću.
„Prošao sam ovu zemlju nogom. Nagledao sam se sirotinje“, rekao je.
Zbog toga je, kako je objasnio, svoje savete najpre upućivao domaćinima kojima su bili potrebni.
„Ima domaćina koji slušaju. Ja sam se uvek njima obraćao kroz svoj rad, jer sam znao kome treba pomoći. Doživeo sam prelepe događaje na selu“, kazao je.
Govoreći o istrajnosti poljoprivrednika, izdvojio je njihovu spremnost da nastave uprkos gubicima i neizvesnosti.
„Uporni su i dalje. Oru i seju, makar i o kamen“, rekao je.
Sopstveni put takođe ne pripisuje samo povoljnim okolnostima.
„Nije mene samo sreća pratila, nego sam i ja išao njoj u susret“, poručio je.
„Kultura doseže dotle dokle doseže naše strpljenje“
Na kraju razgovora, Radoja se vratio vrednostima koje smatra najvažnijim za odrastanje i život.
„Deca prvo treba da nauče od roditelja da čuvaju zdravlje, a drugo da stiču kulturu. Kultura i zdravlje su osnova ljudskog bitisanja, a naša kultura doseže dotle dokle doseže naše strpljenje“, rekao je.
Govoreći o odnosu prema drugima, naglasio je da dobrota zahteva trud i spremnost na odricanje.
„Najteže je učiniti dobro delo. Da biste učinili neko zlo, ne morate mnogo da se naprežete. Ali imati prijatelja, odreći se i onoga što vama treba — za to je potrebno mnogo“, kazao je.
Uprkos teškim iskustvima koja su obeležila njegov život, završna poruka bila je usmerena protiv osvete.
„Moramo da razmislimo šta da učinimo da drugome ne naudimo. Ne smemo nikada da se svetimo nikome, ali moramo da razumemo“, poručio je dr Luka Radoja u emisiji „Za našim stolom“ na televiziji K1.
BONUS VIDEO
Ostavite komentar