ZABORAVLJENA ISTORIJA OKUPIRANE SRBIJE: Muzeji su radili, blago je nestajalo, a stručnjaci pokušavali da ga sačuvaju
podeli vest:
Drugi svetski rat u Srbiji najčešće se pamti kroz slike okupacije, streljanja, logora, ustanaka i velikih vojnih operacija. Međutim, dok su se na ulicama vodile borbe, a stanovništvo pokušavalo da preživi ratne godine, odvijala se još jedna, manje poznata borba – borba za očuvanje kulturnog i istorijskog nasleđa.
Muzeji su se suočavali sa nestašicom, nedostatkom novca, ograničenim mogućnostima rada i neizvesnošću. Istovremeno, kulturna dobra našla su se na udaru okupatorskih vlasti, koje su ih popisivale, kontrolisale, prisvajale i odvozile.
Ipak, slika kulturnog života okupirane Srbije nije bila jednostavna. Pojedine ustanove nastavile su rad, neke su tek osnivane, a među ljudima koji su se bavili zaštitom kulturnog nasleđa bilo je stručnjaka koji su pokušavali da sačuvaju ono što je preostalo.
Upravo tom gotovo nepoznatom poglavlju naše istorije bavi se monografija „Okupirana kultura: nacisti, kolaboracionisti, muzeji i kulturna dobra u Srbiji tokom Drugog svetskog rata“, istoričara Vladimira Krivošejeva i Radeta Ristanovića, objavljena 2023. godine u izdanju Društva za urbanu istoriju.
Muzeji nisu nestali sa dolaskom okupatora
Jedna od zanimljivijih činjenica koju ova knjiga iznosi jeste da kulturne ustanove u okupiranoj Srbiji nisu jednostavno prestale da postoje.
Naprotiv, okupacioni period obeležili su pokušaji organizovanja i institucionalnog uređivanja muzejske delatnosti.
U Beogradu su radili Muzej kneza Pavla, Muzej srpske zemlje i Etnografski muzej, dok su u drugim gradovima postojale ili se razvijale lokalne muzejske ustanove.
Posebno je zanimljivo da su inicijative za osnivanje muzeja postojale i u Kruševcu, Jagodini i Kraljevu. Neki od tih muzeja bili su osnovani formalno, ali nisu uspeli da razviju redovnu delatnost.
Prema istraživanju autora, značajnu ulogu u pokretanju pojedinih ustanova imala je i vlada Milana Nedića, koja je tokom okupacije nastojala da organizuje kulturnu i muzejsku politiku.
To, međutim, ne znači da je kulturni život normalno funkcionisao. Muzeji su radili u potpuno izmenjenim okolnostima, sa ograničenim sredstvima i pod političkim i administrativnim pritiscima.
Centralni zavod za čuvanje starina – početak organizovane zaštite kulturnog nasleđa
Jedan od najvažnijih segmenata ove priče jeste osnivanje institucija koje su se bavile zaštitom kulturnih dobara.
Autori posebno obrađuju Centralni zavod za čuvanje starina, ustanovu koja je trebalo da organizuje prepoznavanje, evidentiranje i zaštitu nepokretnog i pokretnog kulturnog nasleđa.
Značajno je da se u tom periodu, uprkos ratnim okolnostima, razvijala svest o potrebi sistematske zaštite istorijskih građevina, arheoloških lokaliteta, umetničkih predmeta i drugih tragova prošlosti.
Od jeseni 1942. godine radio je i Gradski zavod za čuvanje starina u Beogradu.
Ove institucije predstavljaju važan deo istorije razvoja konzervatorske i muzeološke delatnosti u Srbiji. Njihovo postojanje pokazuje da rat nije zaustavio sve procese institucionalnog razvoja, iako su oni bili podređeni složenim političkim okolnostima.
Devetnaest muzeja u okupiranoj Srbiji
Prema podacima koje iznosi monografija, u okupiranoj Srbiji postojalo je čak 19 muzeja: 14 u Beogradu, tri u Banatu i dva u centralnoj Srbiji.
Među njima su bili Muzej kneza Pavla, Etnografski muzej, Muzej srpske zemlje, Vojni muzej, Gradski muzej i Muzej Srpske pravoslavne crkve.
Posebno je zanimljiv podatak da je Muzej kneza Pavla, kojim je rukovodio istoričar umetnosti Milan Kašanin, ponovo otvorio vrata posetiocima početkom septembra 1941. godine – upravo u vreme kada je u Srbiji počinjao veliki ustanički talas.
Taj podatak pokazuje koliko je svakodnevica u okupiranoj zemlji bila složena. Dok su se u pojedinim delovima Srbije vodile borbe, muzeji su pokušavali da nastave svoj rad, a kulturne ustanove da očuvaju kontinuitet delatnosti.
Rad muzeja nije značio povratak normalnom životu. Njihova osnovna delatnost često je bila svedena na održavanje postojećih zbirki, čuvanje predmeta i rešavanje svakodnevnih problema.
Vojni muzej – posebno poglavlje nemačke pljačke
Jedna od najpotresnijih epizoda odnosi se na sudbinu Vojnog muzeja u Beogradu.
Muzej je pretrpeo velika oštećenja tokom nemačkog bombardovanja Beograda u aprilu 1941. godine. Međutim, razaranje zgrade nije bilo jedini udarac koji je ova ustanova doživela.
Nakon okupacije nemačke vlasti odnele su trofeje srpske vojske iz ratova protiv Austrougarske i Nemačke, kao i brojne druge vredne predmete iz muzejskih zbirki.
Kada su muzejski radnici bili na ivici siromaštva
Možda najneobičniji deo ove istorije jeste svakodnevni život ljudi koji su radili u muzejima. Autori su posebnu pažnju posvetili njihovim platama, životnom standardu, stambenim uslovima i problemima sa kojima su se suočavali.
Jedan podatak posebno govori o položaju kulturnih radnika: u Etnografskom muzeju, osnovanom 1901. godine, samo jedan kustos imao je sopstveni stan. Ostali su živeli kao podstanari, uključujući i direktora ustanove.
Podstanar je bio i Milan Kašanin, direktor Muzeja kneza Pavla, jedno od najznačajnijih imena tadašnjeg kulturnog života.
Muzeji su se borili sa nedostatkom novca, ali ni novac nije uvek rešavao probleme. Robe jednostavno nije bilo. Nedostajali su materijal za održavanje objekata, odeća, obuća i ogrev.
Prema podacima koje prenosi istoričar Vladimir Krivošejev, samo je Muzej kneza Pavla imao grejanje.
U knjizi je zabeležen i gotovo neverovatan slučaj iz muzejske svakodnevice: portir koji je bio seljak prodao je kustosu mast koja se posle deset dana užegla. Zbog međusobnog sukoba, ali i činjenice da su obojica učestvovala u nedozvoljenoj crnoberzanskoj trgovini, obojica su ostala bez posla.
Nacistički odnos prema kulturi: zaštita, kontrola i prisvajanje
Posebno poglavlje monografije posvećeno je nemačkom odnosu prema kulturnom nasleđu.
U okupacionoj upravi delovao je referat za zaštitu spomenika i umetničkih vrednosti, poznat kao „Kunstschutz“. Na njegovom čelu u Beogradu bio je Johan Albreht fon Rajsvic (Johann Albrecht von Reiswitz), nemački oficir koji je ostao u Srbiji tokom čitavog perioda okupacije.
Njegova uloga bila je složena. Bavio se organizovanjem popisa kulturnih dobara, evidentiranjem muzejskih zbirki i uspostavljanjem sistema zaštite spomenika. Sarađivao je sa domaćim institucijama i stručnjacima, uključujući Centralni zavod za čuvanje starina.
Međutim, takve aktivnosti ne treba posmatrati izvan šire politike nacističke Nemačke.
Nacistički režim nije kulturu posmatrao samo kao nasleđe koje treba sačuvati. Kulturni predmeti, umetnička dela, arheološke zbirke i istorijski spomenici imali su i političku, ideološku i propagandnu vrednost.
Ono što je bilo značajno za nemačku državu moglo je biti predmet posebnog interesovanja, istraživanja i prisvajanja.
Nedićeva vlada i kultura pod okupacijom
Jedno od najosetljivijih pitanja koje knjiga otvara jeste odgovornost domaće kolaboracionističke uprave.
Vlada Milana Nedića imala je sopstvene inicijative, donosila propise i pokušavala da organizuje sistem muzeja i zaštite starina.
Donete su uredbe o čuvanju starina, a 1942. godine osnovan je Centralni zavod za čuvanje starina. Pokrenute su inicijative za formiranje muzejske mreže na nacionalnom, okružnom i lokalnom nivou.
Takva politika bila je povezana i sa ideološkim nastojanjima Nedićeve uprave da promoviše povratak tradicionalnim srpskim kulturnim i istorijskim vrednostima.
Savezničko bombardovanje 1944. godine – nova opasnost za kulturno nasleđe
Kada se činilo da se rat približava kraju i da će opasnost od okupacije uskoro nestati, muzeji i kulturna dobra suočili su se sa novim pretnjama.
Tokom 1944. godine savezničko bombardovanje Beograda i drugih gradova donelo je nova razaranja. Oštećeni su objekti, a muzejske zbirke morale su da budu dodatno obezbeđivane, premeštane i sklanjane.
Tako su kulturne ustanove, koje su već preživele nemačko bombardovanje 1941. godine, ponovo morale da se suoče sa posledicama vazdušnih napada.
Posle oslobođenja – šta se dogodilo sa ljudima koji su čuvali muzeje?
Oslobođenje Srbije 1944. godine nije označilo samo kraj nemačke okupacije već i početak velikih promena u kulturnim institucijama.
Nova komunistička vlast uspostavljala je drugačiji politički i ideološki sistem, a muzeji i druge ustanove kulture dobili su novu ulogu u izgradnji društva.
Mnogi rukovodioci koji su tokom okupacije upravljali muzejima bili su smenjeni. Nove vlasti donosile su zakone i propise kojima je uređivana zaštita kulturnih dobara, a deo stručnjaka nastavio je profesionalnu karijeru.
Među zanimljivim saznanjima monografije jeste i sudbina stručnog kadra koji je radio tokom okupacije.
Tokom rata organizovani su muzeološki kursevi i seminari na kojima su se obrazovali stručnjaci koji će kasnije imati značajnu ulogu u razvoju srpske muzeologije i zaštite kulturnog nasleđa.
Među imenima koja se pominju nalaze se Đorđe Mano-Zisi, Ivan Zdravković, Radivoje Ljubinković, Svetozar Raičević, Milutin i Olga Garašanin, Katarina Ambrozić i Dejan Medaković.
Njihove profesionalne biografije pokazuju da kulturni i naučni život nije počeo tek nakon 1945. godine, već da su mnogi temelji posleratne muzeološke struke postavljeni i tokom okupacije.
Posebno je zanimljivo pitanje sudbine Centralnog zavoda za čuvanje starina. Prema istraživanju autora, ova ustanova nije jednostavno nestala sa završetkom okupacije. Početkom 1945. izgubila je samostalnost i uključena je u Narodni muzej, da bi se 1947. godine ponovo osamostalila kao Republički zavod za zaštitu spomenika kulture.
Jedna od najvažnijih poruka ove knjige: istorija institucija ne može se razumeti ako se iz nje izostavljaju periodi koji se ne uklapaju u kasnije političke narative.
Istorija koja se ne može svesti na crno i belo
Monografija „Okupirana kultura“ donosi drugačiji pogled na Drugi svetski rat u Srbiji. Ona ne govori samo o uništenim predmetima, opljačkanim zbirkama i oštećenim zgradama, već i o ljudima koji su, uprkos okupaciji, pokušavali da sačuvaju tragove prošlosti.
Njena vrednost je i u tome što ne nudi pojednostavljenu sliku istorije. U okupiranoj Srbiji postojale su institucije koje su nastavile rad, stručnjaci koji su čuvali kulturno nasleđe, ali i kolaboracionističke vlasti koje su kulturu koristile za ostvarivanje sopstvenih političkih ciljeva.
Istovremeno, nemački okupacioni aparat nije imao jedinstven odnos prema kulturnim dobrima: pored pojedinaca koji su učestvovali u njihovoj zaštiti, postojali su i postupci prisvajanja, odnošenja i uništavanja. Zato je ova priča važna i danas.
Muzeji nisu samo zgrade u kojima se čuvaju stari predmeti. Oni su čuvari kolektivnog pamćenja, a način na koji se odnosimo prema njihovoj istoriji govori mnogo i o društvu u kojem živimo.
BONUS VIDEO
Ostavite komentar