DOBRICA ERIĆ: Pesnik koji je umeo da čuje kako Šumadija diše
podeli vest:
Na današnji dan, pre 90 godina, rođen je Dobrica Erić, jedan od najvoljenijih srpskih pesnika, proznih i dramskih pisaca. Devet decenija od njegovog rođenja, njegove reči i dalje mirišu na pokošeno seno, zrelo voće, detinjstvo i rodnu Šumadiju.
U Donjoj Crnući, u srcu Gornje Gruže, 22. avgusta 1936. godine rođen je pesnik koji će čitavog života ostati duboko vezan za kraj iz kojeg je ponikao.
Poeta rodne Šumadije
Dobrica Erić nije samo pisao o Šumadiji – on ju je pretvarao u stih. U njegovim pesmama živeli su njeni brežuljci, voćnjaci, njive i šume, mirisi leta, seoska dvorišta, dečja igra, ljubav i ona tiha, gotovo nevidljiva lepota svakodnevnog života.
Bio je poeta rodne Šumadije, ali i mnogo više od toga. Bio je pesnik detinjstva, prirode, ljubavi i čoveka. Njegov izraz bio je topao, neposredan i vedar, a iza jednostavnosti njegovih stihova često se skrivala velika nežnost prema životu.
Školovao se skromno – završio je četiri razreda osnovne škole u Vraćevšnici. Kasnije je, kako je umeo da kaže, „oprobavao sreću“ u mnogim zanatima. Život ga je vodio različitim putevima, ali ga je književnost na kraju pronašla jer joj je zaista pripadao.
Zbirke poezije
Prvu zbirku poezije objavio je 1959. godine. Za sobom je ostavio više od stotinu knjiga – zbirki poezije, proze, antologija i slikovnica – obraćajući se i najmlađim čitaocima i odraslima.
Posebno mesto u Erićevom stvaralaštvu zauzimaju pesme za decu. Umeo da govori njihovim jezikom, a da ga nikada ne potceni. U njegovim stihovima dete nije bilo samo mali čitalac, već neko ko svet vidi celovitije, čudesnije i iskrenije od odraslih.
Zato su njegove pesme postale deo školskih čitanki, antologija i lektire. Generacije dece odrastale su uz njegove stihove, često ne znajući da će se mnogo godina kasnije upravo kroz njih vraćati sopstvenom detinjstvu.
A možda je to i najveća snaga Dobrice Erića jer nije pisao samo da bismo čitali njegove knjige. Pisao je da bismo se nečega setili.
Da se setimo mirisa zemlje posle kiše, bakine kuće, leta provedenog na selu, prve ljubavi, jabuke ubrane iz dvorišta, prašine na seoskom putu, glasova ljudi kojih više nema, vremena kada je dan bio dug, a svet dovoljno veliki da se u njemu može pronaći čitavo detinjstvo.
Stihovi koji se pamte
Dobrica Erić nije sačuvao samo sliku jednog kraja Srbije. Sačuvao je jedan način osećanja sveta.
U njegovoj Šumadiji čovek je bio deo prirode, a priroda deo čoveka. Selo nije bilo samo geografska odrednica, već prostor uspomena, rada, ljubavi, porodičnog nasleđa i pripadanja.
Njegov svet bio je jednostavan, ali nikada siromašan. Naprotiv. Bio je prepun boja, mirisa, ljudi, priča i emocija.
Zbog toga Erićevi stihovi imaju onu retku sposobnost da istovremeno budu i dečji i duboko životni.
Devet decenija od njegovog rođenja, Dobrica Erić i dalje živi tamo gde je oduvek najviše pripadao – među ljudima i u njihovim uspomenama.
BONUS VIDEO
Ostavite komentar