OD VEČERAS BEZ VODE JEDNA BEOGRADSKA OPŠTINA Sutra deo Voždovca, a od srede deo Novog Beograda i Barajeva
Vesti
podeli vest:
Navršava se tužnih godinu dana otkako nas je napustio Saša Popović, čovek koji je stvorio modernu muzičku scenu Balkana. Porodica, prijatelji i saradnici i dalje se ne mire sa ovim gubitkom, a povodom godišnjice smrti, javnost će imati priliku da vidi dosad neobjavljene detalje iz njegovog privatnog života u dokumentarnom filmu pod nazivom "Sale".
U najavi dokumentarca, Sašina ćerka Aleksandra, koja se retko pojavljivala u medijima, prvi put je javno progovorila o bolu koji oseća. Vidno slomljena i u suzama, kratko je opisala kakav je Popović bio privatno:
- Šta da kažem, meni je on bio najbolji tata na svetu... - rekla je uplakana Aleksandra.
U filmu o "ocu Granda" učestvuju i Lepa Brena, Marija Šerifović, Saša Matić, kao i kompletan žiri "Zvezda Granda", prisećajući se zajedničkih uspeha, ali i najintimnijih trenutaka.
Sašina supruga Suzana nedavno je smogla snage da opiše dramatične poslednje dane u bolnici u Parizu, gde su otišli sa nadom, a suočili se sa surovom istinom. Trenutak kada je lekar saopštio da su parametri krvi loši i da terapija nije moguća, Suzana nikada neće zaboraviti.
Devojka mu kaže: "Sale moj, nije vam dobro jetra. Uopšte vam nije dobro jetra". On ćuti onako, još je bio svestan. I razuman, još je mogao da nas čuje i da vidi, da priča. Ja ga držim za ruku. Isto to ponavljam za njom, kažem: "Nije ti dobro, ljubavi, jetra i svi parametri u krvi su se poremetili". Ali i dalje ne mogu da kažem onu reč da je kraj, jer mi smo došli tog ponedeljka u Pariz da primimo tu terapiju, pa da idemo kući. Samo da on dobije terapiju i da odmah krenemo, da jedva čekamo da sednemo u avion i da krenemo kući. I kad sam mu rekla: "Primićeš, ljubavi, neke vitamine, nešto će ti dati, ali terapiju ne mogu dati", držala sam ga za ruku. On sluša sve, a mislim da je već znao unapred i kaže: "Sule, znam, sve znam. Ovo je kraj". Bukvalno je on mene tešio u tim trenucima, a ne ja njega. Ja sam tu krenula da plačem. Nisam mogla da se zaustavim uopšte. Više nisam mogla da se obuzdam. Sve vreme mi je govorio: "Nemoj, Sule, da plačeš, moraš da budeš jaka. Moraš da budeš i zbog sebe i zbog dece jaka". Tog trenutka sam i ja umrla. To je nešto što čovek najgore može da doživi. Da gledate svog najvoljenijeg, oca svoje dece, muža, druga, supruga, koji se rastaje sa dušom i u tim trenucima pokazuje toliku hrabrost i toliku prisebnost da on meni kaže da ja moram da budem jaka i da ja ne plačem. Te njegove reči su me još više dotukle. On zna da ide gore, ali i dalje bira reči kako će da komunicira sa nama. To je nešto neverovatno. I to je bio strašan trenutak.
Suzana je otkrila da su poslednji dani bili fizički nepodnošljivi, te da su lekari morali da reaguju kako bi Saša dostojanstveno i bez muke otišao.
Tada ulaze doktori i kažu da će mu dati te neke vitamine i morfijum protiv bolova, polako će mu davati neko sredstvo za spavanje. Da ne bi osetio, jer tih zadnja dva ili tri dana su nesnosni bolovi. To ne bi mogao niko da izdrži bez morfijuma i bez tih dodataka. Polako su mu dozirali kroz venu. I on je posle polako tonuo u san. Zadnja dva dana više nas nije ni čuo. Pitala sam doktora pre toga koliko mu je još ostalo. I doktor kaže, jedan, dva ili tri dana najviše.
BONUS VIDEO:
Ostavite komentar